PRETILOST: ZAŠTO DIJETE NE DOVODE DO MRŠAVLJENJA? (II. DIO)

Leave a Comment

Prije 2400 godina Hipokrat je predložio „najbolji“ način mršavljenja: manje jesti i više se kretati (1). U međuvremenu smo kao društvo jako napredovali: otkrili smo da bolesti ipak nisu, kako je to Hipokrat tvrdio, posljedica neuravnoteženih tjelesnih sokova, shvatili smo da je zemlja okrugla, a srpska pjevačica Ljupka Stević snimila je pjesmu s Američkim reperom Snoop Doggom. Do danas su mnoga istraživanja testirala Hipokratovu strategiju mršavljenja. Nažalost, utvrđeno je da ta metoda ne vodi do uspjeha. Analiza 31 istraživanja kalorijski restriktivnih dijeta pokazala je da niti jedna dugoročno nije imala učinka ​(2).

Ljudi se ne mogu dugo pridržavati kalorijski restriktivnih dijeta i, gotovo uvijek, kad se vrate na prijašnju prehranu, vrate i izgubljene kilograme. Da frustracija bude veća, često se udebljaju za još koji kilogram (2). Najizraženije je to kod tinejdžerica. One koje redovito odlaze na dijete pod trostruko su većim rizikom da unutar četiri godine postanu pretile ​(3). Unatoč tome, liječnici i dalje nastavljaju s 2400 godina starom tradicijom te pritom zanemaruju metaboličke, hormonske i neurološke promjene koje se odvijaju tijekom dijete.


Dokazano je da dijete povećavaju razinu hormona koji potiču apetit, a snižavaju razinu hormona koji smanjuju apetit. ​U istraživanju objavljenom u jednom od najuglednijih medicinskih časopisa, The New England Journal of Medicine, pretile su osobe stavljene na restriktivnu dijetu koja se sastojala od posebnih shakeova i povrća te su tijekom 10 tjedana u prosjeku izgubile 13 kilograma. Međutim, ispitanici su praćeni još godinu dana. Unatoč velikoj motiviranosti te savjetovanjima s nutricionistima, nisu uspjeli zadržati sve izgubljene kilograme. Nakon godinu dana još su uvijek osjećali veću glad nego na početku istraživanja. Tijelo im je bilo u stanju gladovanja: razina grelina, “hormona gladi”, bila je 20% veća nego na početku istraživanja, dok je razina leptina, “hormona sitosti”, bila manja. Vrijednosti šest drugih hormona također su se promijenile (4).


Suvremena istraživanja pokazala su da se, osim hormonskih promjena, za vrijeme mršavljenja u tijelu odvijaju i neurološke promjene. Nakon mršavljenja, područja u mozgu odgovorna za nagradu postaju puno aktivnija, dok područja odgovorna za samokontrolu smanjuju aktivnost (5). Kao rezultat toga, mozak povećava želju za hranom do te mjere da hrana postaje opsesija.


Ako tome dodamo činjenicu da se tijekom dijete usporava metabolizam zbog čega, kako bismo održali postignutu težinu, moramo jesti još manje (6), jasno je da nismo pretili zato što imamo neki "psihološki nedostatak". Samoizgladnjivanje nije prirodno i naše je tijelo tijekom evolucije razvilo brojne mehanizme kojima nas od toga štiti.







REFERENCE:

  1. Precope, J., Hippocrates on diet and hygiene (London: Zeno, 1952). 
  2. Mann T, Tomiyama AJ, Westling E, Lew AM, Samuels B, Chatman J., Medicare's search for effective obesity treatments: diets are not the answer, Am Psychol. 2007 Apr; 62(3): 220­-33., http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/17469900 
  3. Stice, E. et al., “Naturalistic weight­-reduction efforts prospectively predict growth in relative weight and onset of obesity among female adolescents,” Journal of Consulting and Clinical Psychology 67, no. 6 (December 1999): 967–74, http://pmid.us/10596518
  4. Sumithran, P. et al., “Long-­term persistence of hormonal adaptations to weight loss,” The New England Journal of Medicine 365, no. 17 (October 27, 2011): 1597–604, http://pmid.us/22029981. Parker­ Pope, T., “The fat trap,” The New York Times Magazine, December 28, 2011, http://www.nytimes.com/2012/01/01/magazine/tara-parker-pope-fat-trap.html?_r=0
  5. Rosenbaum, M., Kissileff, H. R., Mayer, L. E. S., Hirsch, J., & Leibel, R. L. (2010). Energy Intake in Weight­Reduced Humans. Brain Research, 1350, 95–102. http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/20595050 
  6. Leibel R, Rosenbaum M, Hirsch J. Changes in energy expenditure resulting from altered body weight. N Eng J Med. 1995;332:621–28. http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/7632212


0 comments :

Objavi komentar